BIDONI

Kada mi je bilo jedanaest, uživao sam u zabranjenim stvarima koje su mi roditelji ograničavali.  Nešto, što sam tada mnogo volio bio je miris benzina, nafte i goriva uopšte. Stalno sam gurao nos u takve stvari. Mirisao sam tatine limenke od farbi, zabijao sam nos u boce od otrovnih maziva za mašine, pasti za preparaturu, mirisao sam hidrogen, glicerin, lanena ulja, sve me je to interesovalo i privlačilo. Nekada su se i oni neprijatni mirisi činili očaravajući! Kao gas! On ima jak i prodoran miris koji štipa, ali tako nešto mogu da zavole samo hrabri njuhovi.
Tako sam ja postepeno gubio receptore i sve više dobijao želju za oštrim mirisima…
Ipak, pored svih, omiljene su mi bile arome i isparenja goriva. Obožavao sam kada je moj komšija Gale palio kamion ili skider. Nafta je bila najbolja. Kada je sagorijevala nafta, želio sam da se primaknem skroz do auspuha, da budem na izvoru i da mirišem.

Radionica mog oca je bila napravljena uz našu kuću i nalazila se pod istim krovom koji je padao do zemlje s te strane. Dakle jasno, pošto je to bila stolarska radionica, u njoj je bilo svakakvih mirišljavih stvari. Moje je bilo samo da ih otkrijem, dohvatim, pomiješam , pomirišem… FENOMENALNO!!!
Jednom sam patentirao odličnu stvar: pomiješao sam borovu i jelovu smolu sa lozovom rakijom. To je razaralo nozdrve! Nisi mogao to dugo mirisati u početku.  Ali, vremenom, činilo se sve bolje…

Bilo je to negdje ,,u sred ljeta kad mu vrijeme nije.” Otac je kupio neku novu mašinu kojom je sa radnicima obradjivao djelove za gudačke instrumente. Ta nova mašina je zahtijevala da se podmazuje specijalnim uljima, a sa uljima, stigla su i tri bidona čistog benzina. Starom je to trebalo za neke šege. Bio je to kao poklon za mene. Benzin je mirisao odlično, bio je čist, a ja sam to već naučio da raspoznajem. Samo sam čekao vikend da radnici odu, pa na miru mogu da se pozabavim benzinom.
Moj brat, koga sam ja zvao Kobra, radio je u firmi mog oca. Najviše sam se krio od njega, jer sam bio star svega četvrtinu njegovih godina.
No konačno, došao je vikend i prvo što sam pomislio kada sam otvorio oči bio je taj veliki bijeli bidon pun benzina, koji se crvenio kad se zagledaš kroz ambalažu.
Obukao sam se, spustio u trpezariju, a majka je još uvijek spremala ručak.

Razmijenili smo nekoliko riječi, majka me je poljubila – to sam tada još dozvoljavao.

Informacija da će doručak biti gotov za desetak minuta zadržala me je u kuhinji.
Dok sam doručkovao, majka mi je saopštila kako je tata otišao na teren da pogleda neko drvo i tamo će biti dva dana. To nije značilo ništa drugo osim da je sada vrijeme za zabranjene stvari – DO BESVIJESTI!
Čuvši to, počeo sam brže da jedem. Gutao sam zalogaje ne sažvakavši ih do kraja. Zatim sam ispio mlijeko iz jednog poteza, obrisao se i zbrisao u radionicu.

Radionica je bila velika, puna pilotine, mašine svuda uza zidove, na kojima su visile police sa raznim alatima i uzorcima drveta. Na jednoj od polica ležao je stari kasetofon koji je nekada bio moj, sve dok ga nisam pokvario i dok nisam umrsio trake od dvadesetak tatinih vrijednih kaseta.(Uspomene iz mladosti) Za neke nisam bio kriv ja, a za one koje jesam, obično su staradale tako što sam ih slušao i prevrtao danonoćno. Ne sjećam se kako je starom kasetofonu izgledao sudnji čas, ali… vjerovatno je stradao mojom nepažnjom. Nekoliko puta mi je ispao sa visine, kad sam izvodio neke akrobacije sa njim. Uz muziku, naravno.
Ipak, stari je uspio da vaskrsne dio njega, te sada je radio samo radio prijemnik, jedan od dva zvučnika i tasteri za podešavanje zvuka koji nisu bili baš poslušni.
Skinuo sam stari kasetofon, našao neku stanicu sa stranom muzikom, pojačao koliko su dozvoljavale skromne mogućnosti i uputio se prema crvenim bidonima.

Zaboravio sam da kažem da je jedna, najveća mašina stajala na sredini radionice.
Na nju sam, uz velike napore, podigao bidon koji je težio sigurno preko trideset litara. Bio je čvrsto začepljen, a pod čepom je imao parče tvrdog celofana, nalik nailonu i služio je da spriječi protok vazduha u ambalažu, pošto benzin ima tu osobinu da isparava i tako gubi kvalitet.
Našao sam neka velika kliješta, okupirao crveni čep, stisnuo ga i pokušao da odvrnem. Nisam uspio. Čep je bio od izuzetno tvrde plastike i specifično dizajniran, te nazubljen da nijednim kliještima nisi mogao da ga valjano stisneš. Pokušavao sam na sve načine: udarao sa jedne strane raznim predmetima, pokušavao sam da ga zavrtim iz sve snage sa obije ruke, pokušao sam da ga deformišem oštrim glijetom i ko zna šta još…
Nisam uradio ništa osim što sam ostavio vidne dokaze da sam petljao nešto sa gorivom. Nego, sad je bilo svejedno, htio sam da otvorim, te pomirišem gorivo po svaku cijenu. Najzad sam ugledao neku stvar kojoj ni sad ne znam ime. Uglavnom, ona je imala u postolju plinsko punjenje i imala je obarač i cijev, kao pištolj, samo što je izbacivala plamen. Upalio sam je da malo prsnem po otvaraču nebi li smekšao i olabavio plastiku.

Ovdje treba pomenuti da sam ovaj dogadjaj već ispričao nekim ljudima. Detalj sa vatrom sam ispričao samo mom ocu nekoliko godina posle dogadjaja. Kada sam mu pomenuo paljenje čepa, sve mi je nestašluke ikad napravljene oprostio zahvaljujući Bogu što sam uopšte živ.
Zamislite eksploziju bidona od četrdeset litara benzina pod rukama jedanaestogodišnjaka. Nego, Nešto je odlučilo da ja ipak napišem ovu priču.
Tada o tome nisam razmišljao i uspio sam da konačno otvorim bidon.

Na otvoru posude, pod svjetlošću sijalice primjećivalo se isparenje, ali ne obično, kao kad isparava voda, već teško uočljivo bez jake svjetlosti. Nemirno i kao da je živo. Primakao sam nos, zažmurio i udahnuo. Savršeno! Hardcore! Nastavio sam – Nikad dosta!
U jednom trenutku zavrtjelo mi se u glavi. Odmorio sam malo, pa nastavio opet. Drugi put mi se još brže zamantalo, ovaj put i u stomaku. Otrčao sam u WC. Tamo sam porodio četvorke dok najzad nisam izbljuvao nesažvakani doručak. Onda sam vratio sve na svoje mjesto i otišao u krevet. Spavao sam nevjerovatnih osam sati.

Kada sam se razbudio, sišao sam na ručak, ali nije bilo šanse da nešto okusim. U nosu mi je bio benzin, u srcu, u crijevima, u mozgu, u venama. Osjećao sam se kao sundjer natopljen benzinom koji je tek počeo da se cijedi.
Naravno, cijelu noć nijesam spavao zbog onih osam sati preko dana. U pola noći sam osjetio bol u stomaku, bol gladnog vuka. Ušunjao sam se kroz dnevni boravak, gdje je spavala majka, pa do kuhinje, našao nešto u frižideru i pojeo.
Majka se probudila. Objasnjavao sam joj kako umirem od žedji, kako mi se grlo osušilo, pa sam sišao do sudopere.
Ona je to prihvatila, a ujutru se nije ničega sjećala.

Posle svega, ja sam opet dobio želju da mirišem benzin. Kolebao sam se. Otići ili ne otići u radionicu još jednom? Pošto sam ja takve lične borbe shvatao kao stvari hrabrosti,(,,Be or not to be”) govorio sam sebi: ,,Ako ne smiješ, kukavica si!” Neka druga strana mene govorila mi je ipak da u tome što sam htio da radim ima nešto zlo, grešno. ,,Ali… tako si samo vaspitan.”, prošaputaće ova prva strana.

Nijesam se dugo borio sa sobom. Pobijedila je ona strana mene koja je obično pobjeđivala i ja sam opet stajao pred bidonom punim crvenkaste tečnosti. Opet sam mirisao zaklopivši oči. Opet mi se mantalo po glavi.
Kada mirišete benzin duže(preko deset sekundi) iz sve snage, osjećaj za ravnotežu se miejnja, drugačiji je. Čovjek se malo olabavi i doveden je u nekakvo stanje nesigurnosti.-Momenat kada niste sigurni sanjate li ili vam se stvarno dešava to nešto. Otvorio sam oči, odmorio desetak sekundi dok moja okolina nije prestala da se pomjera. Spustio sam glavu, zamirisao da još jednom budem prenesen u onaj osjećaj polu-sna. Tako je i bilo.
Nisam smio više da mirišem. Vratio sam sve uredno na svoje mjesto u milimetar i izašao.
Dan mi je prošao misleći o tim mističnim osjećajima a uz to, povremeno mi se vraćao miris benzina koji mi je ostao negdje u nosu ili podsvijesti… To mi je smetalo, ali me je izazivalo da se vratim.

Negdje pred zalazak sunca, vratio sam se kući sa basketa i uletio sam u radionicu. Velikom brzinom sam opet sve namjesto na mašinu u centru i započeo. Sad sam mirisao jače nego ranije. Bio sam inspirisan, skoncentrisao sam se, vukao sam punim plućima. Jednom, pa opet, pa opet.

Dok sam žmurio pred zatvorenim očima su mi se ukazivale nekakve slike. Ustvari , to su bile 3D animacije. Sjećam se da je u nekom zamišljenom centru postojala tačka iz koje su se širili krugovi brzo jedan za drugim. Bilo je sve jednostavno u crno-bijeloj tehnici , ali je bilo zanimljivo, isto koliko i opasno. Spustio sam stari kasetofon u nekom bunilu postojanja.Nekom neobičnom pijanstvu.
Pustio sam muziku, zamirisao opet i sav sam se sledio. Bilo mi je užasno hladno i počeo sam da se znojim. To me je uspaničilo i prestravio sam se. Htio sam da sve brzo da vratim, ali sam drhtao. Ruke su mi se tresle kao vibracija žica, u ušima mi je zujalo kao da mi je neko nešto govorio elektronskim glasom. Jasno sam čuo zvuke. U koliko bih zatvorio oči , krugovi su se širili. Kad bi bar oni prekinuli! Uspio sam da zatvorim bidon drhtavom rukom i nisam ga pomjerao sa mašine sa planom da sve kasnije sredim. Obećao sam sebi i bogovima da ovo više neću raditi i brzo sam krenuo napolje.

Dočekala me je metalna lajsna od vrata. Udario sam čelom u nju. Osjetio sam neku čudan bol. Podmukao. Kao da me je neko namjerno udario. Udario sam i ja šakom po direku i razbio sam je. Bol u šaci i u glavi je bio nekako nestvaran , neki polubol. Nestvaran, ali opet podmukao, nije mi se svidjao. Izašao sam držeći se jednom rukom za glavu a drugu sam zabio u zadnji dzep od šortsa. Na terasi ispred kuće je sjedjela majka. Spontano sam makao ruku sa čela a sa drugom sam folirao da nešto kopam po dzepu. Skrenuo sam u kuću. Tu su bile stepenice, poslednji nivo koji je trebalo da predjem do moje sobe. Dvije noge su bile malo da se izborim sa stepenicama, sve mi se okretalo. Spustio sam se na šake. Trebalo je požuriti, da me majka ne vidi. Čelo mi je otkucavalo i počeo je nešto realniji bol. Ušao sam u svoju sobu, bacio sam se na krevet, klupčao se i zažmurio. Nisam mislio ni o čemu. Bilo mi je toplo najednom, samo što su oni 3D krugovi i dalje radili svoje. Zaspao sam…

Dva dana kasnije bio je neki praznik. Radnici su bili kućama, stari je bio na poslovnom sastanaku, a ja sam mirisao benzin. Radionica je bila još više natrpana pilotinom koja je mirisala na bor ili jelu. Ponajviše pilotine je bilo oko centralne mašine. Proprtio sam put i ušao do nje vukući za sobom teški bidon. Postavio sam ga , a onda na vrhu zida, na poslednjoj polici ugledao sam bijelu bocu na kojoj je pisalo crvelim slovima: ,,NITRO PITURIN” To je bio razredjivač za farbe i mirisao je moćno. Ne kao četrdeset litara benzina , ali zadovoljavao je. Skinuo sam ga da se prisjetim.-Ništa, kao da je izlapio, posle benzina za mene nije postojalo ništa bolje, pa sam otpočeo. Nije moglo da se uporedi sa razredjivačem. Kada mirišete veliku količinu benzina , on prodre u vas, u cijelo tijelo, u kosti u zglobove, noge postanu lagane i labave, prsti se opuste, cijelo tijelo se opusti. Još da sam umio da se oslobodim straha da me majka ne uhvati, vjerovatno bi sledeća scena koje bih se sjećao bila kako otvaram oči u operacionoj sali.
Udisao sam uvježbano u pravilnim intervalima. Svaki put sam mogao više i brže. Pomislio sam: ,,Vjerovatno ću postati jedini zavisnik od benzina u univerzumu.” Predahnuo sam. Za vrijeme tog malog odmora, opet sam razmišljao o hrabrosti. Razmišljao sam da isprobam koliko najviše mogu i krenuo sam. Brojao sam: jedan… dva… tri… četiri… pet… šest… sedam… osam… devet… deset… jedanaest… dvanaest… Negdje izmedju dvanaest i petnaest su krenuli krugovi, zatim su zazvonile uši. Rekao sam sebi:

,,Ajde sad! Sad još ako smiješ!” Nastavio sam. Uši , nos, usne, kao da nisu postojale. Zamišljao sam da je sve nestalo. Digao sam glavu, udahnuo malo čistog vazduha, svega tri sekunde i opet nastavio.
Sada nije bilo više krugova, samo mrak i u tom mraku su igrale još mračnije tačke. Udahnuo sam najjače. Cijelim tijelom propevši se na prste i opet… (Činilo mi se kao da čujem glas nekog dječaka kako me tiho zove.) I opet….

Sledeće čega se sjećam jeste da se budim u ćošku od radionice. Cijeli centimetar od moje glave stoji okrugli nazubljeni nož od cikulara. Glava mi je na nekoj metalnoj polugi i vibrira mi cijelo tijelo. Cijeli sam utrnuo. Ispred mene, na tri metra pored mašine u centru leži bidon oboren na stranu. Gorivo je prosuto, a mali dio njega se još njiše po dnu strane koja leži na betonskom podu. Nije bilo šanse da pomjerim noge. Vibracije su me razbijale. Jedini potpuno validni dio mog tijela je bio abdomen. Malo sam se ispravio.

Poželio sam da zaspem i da se probudim normalan. Bio sam prestrašen, izbezumljen i nemoćan. Benzin je bio razliven svuda, sve je odvratno mirisalo.
Digao sam poged. Na vratima je stojao petogodišnji dječak iz komšiluka koji je počeo da viče pokazujući prstom na mene: RADE SE NABENZIRO! Vidio sam! Ponovio je to ponovo. Rekao sam mu da ćuti, a on je to ponovio još nekoliko puta gledajući me pravo u lice , smijući se i izgovarajući to uz neku dječiju melodiju. Onda je izletio napolje. čuo sam kako je uzjahao bicikl. Počeo je iz sve snage da viče vozeći kroz naselje: ,,RADE SE NABENZIRO! RADE SE NABENZIRO…
Njegov glas se gubio u daljini dok sam ja u agoniji pokušavao da ustanem, ali nije bilo šanse. Ležao sam ne želeći da se predam. Bio sam vezan nevidljivim lancem, a vrijeme nije bilo moj prijatelj.